Da bi forenzička usporedna i identifikacijska ispitivanja bila priznata kao znanstveno pouzdana, dopuštena i prihvatljiva, moraju se provoditi znanstvenim metodama koje uvijek daju iste rezultate.

Postupci koji se danas primjenjuju i njihova znanstvena utemeljenost iznimno su važni za doprinos materijalnih dokaza oblikovanju sudskog uvjerenja i za njihovu značajnu ulogu u odluci suda.

Ispitivači su na međunarodnoj razini pod pritiskom jer se od njih zahtijeva objektivnije identificiranje.

Pravo i znanost prvi su se put uskladili u pitanju svjedočenja stručnjaka 1997. godine. Prema radnoj skupini ENFSI-ja (Europske mreže instituta forenzičkih znanosti), 31. kolovoza 2004. utvrđeni su znanstveni kriteriji identifikacije u području forenzičkih znanosti.

Dana 20. rujna 2016. Predsjedničko vijeće savjetnika za znanost i tehnologiju [President’s Council of Advisors on Science and Technology (PCAST)], savjetodavno tijelo sastavljeno od vodećih znanstvenika, objavilo je izvješće Forensic Science in Criminal Courts: Ensuring Scientific Validity of Feature-Comparison Methods („Forenzična znanost na kaznenim sudovima: osiguravanje znanstvene valjanosti metoda usporedbe obilježja“), u kojem su preporučene mjere za promicanje valjane i dokazima potkrijepljene uporabe forenzične znanosti u sudnicama.

U idealnom slučaju svako laboratorijsko ispitivanje trebalo bi prikazivati stvarno stanje: kada postoji problem, trebalo bi ga otkriti i dati pozitivan rezultat, a kada je sve u redu, trebalo bi dati negativan rezultat. U praksi, međutim, ne postoji laboratorijsko ispitivanje koje bi u tome bilo savršeno.

Svaka laboratorijska metoda uključuje određenu stopu pogreške. Pogreška metode smatra se slučajnom ako proizlazi iz statističkog odstupanja, a sustavnom ako sama metoda iz različitih razloga ne može točno odrediti mjerenu veličinu.

Pri tumačenju rezultata stoga mogu nastati dvije vrste pogrešnih rezultata:

• a) rezultat može biti lažno pozitivan; i
• b) rezultat može biti lažno negativan.

Kako bi se laboratorijske analize međusobno usporedile i utvrdilo koja daje najpouzdanije rezultate, koriste se pojmovi osjetljivosti (sensitivity) i specifičnosti (specificity).

Osjetljivost laboratorijskog ispitivanja odnosi se na sposobnost pravilnog otkrivanja stvarno pozitivnih rezultata. Ispitivanje visoke osjetljivosti stoga daje što je moguće manje lažno negativnih rezultata. Nasuprot tome, specifičnost se odnosi na sposobnost pravilnog prepoznavanja stvarno negativnih rezultata. Ispitivanje visoke specifičnosti stoga daje što je moguće manje lažno pozitivnih rezultata.

Točnost (accuracy) laboratorijskog ispitivanja povezana je s time objedinjuje li visoku osjetljivost i visoku specifičnost. U praksi se, međutim, te dvije veličine često mijenjaju obrnuto proporcionalno.

Ispitivanja visoke osjetljivosti mogu imati nižu specifičnost i obratno. Ovisno o slučaju, stručnjak mora odabrati odgovarajuću ravnotežu između osjetljivosti i specifičnosti.

Primjerice, pretpostavimo da se tragovi iz nekog predmeta uspoređuju s evidencijom neriješenih predmeta. Očito treba primijeniti test visoke osjetljivosti kako bi se otkrila sva moguća podudaranja.

Neki će tragovi neizbježno biti pogrešno označeni kao podudarni, ali u toj fazi to nije važno jer je primarni cilj ne propustiti nijedan neriješen predmet.

Kada se potom odluči pozitivan rezultat priopćiti tijelima koja su naložila ispitivanje, kontrolu treba ponoviti drugim ispitivanjem visoke specifičnosti kako bi se mogućnost lažno pozitivnog rezultata svela na najmanju mjeru. Izbjegavanje neopravdane štete nevinoj osobi jednako je važno kao i ostvarenje pravde.

Kvantitativna procjena osjetljivosti i specifičnosti provodi se pomoću sljedeće četveropoljne tablice:

Prema tome:

• α, stvarno pozitivne identifikacije.
• β, lažno pozitivne identifikacije.
• γ, lažno negativne identifikacije.
• δ, stvarno negativne identifikacije.
• α+γ, ukupan broj pozitivnih identifikacija.
• β+δ, ukupan broj negativnih identifikacija.

Osjetljivost se izračunava omjerom α / (α+γ) i obično se izražava u postotku.

Specifičnost se izračunava omjerom δ / (β+δ) i obično se izražava u postotku.

Radi rješavanja ovih pitanja, uz tradicionalne mikroskopske identifikacije razvijene su metode koje se temelje na specijaliziranim matematičkim kriterijima i prepoznavanju uzoraka. Uz tradicionalno usporedno ispitivanje one uključuju znanstvenu metodologiju s mjerljivim postupkom — Quantitative Consecutive Matching Striae (QCMS), odnosno kvantitativnu procjenu uzastopno podudarnih strija (CMS). Taj mjerljivi postupak pruža višu razinu sigurnosti i pred sudom dokazuje pouzdanost ispitivača i njegovih zaključaka.

Kao što je prethodno navedeno, kvantitativni kriteriji identifikacije koje su Biasotti i Murdock 1997. godine podnijeli AFTE-u glase:

Za trodimenzionalne tragove alata, kada najmanje:

• Dvije (2) različite skupine, od kojih se svaka sastoji od najmanje tri (3) uzastopno podudarne strije, pojavljuju se u istom relativnom položaju; ili
• Jedna skupina od šest (6) uzastopno podudarnih strija podudara se s odgovarajućim obilježjima spornog traga alata uspoređenog s pokusnim tragom. (Odnosno tragovi na dokaznom materijalu i pokusni tragovi sumnjivog alata); i

Za dvodimenzionalne tragove alata, kada najmanje:

• Dvije (2) različite skupine, od kojih se svaka sastoji od najmanje pet (5) uzastopno podudarnih strija, pojavljuju se u istom relativnom položaju; ili
• Jedna skupina od osam (8) uzastopno podudarnih strija podudara se s odgovarajućim obilježjima spornog traga alata uspoređenog s pokusnim tragom. (Odnosno tragovi na dokaznom materijalu i pokusni tragovi sumnjivog alata).

Zaključno, budući da i sama primjena ovih kriterija uključuje subjektivnost pri brojanju, provedena su daljnja istraživanja automatiziranog matematičkog podudaranja.